Klimatski i vremenski ekstremi postaju sve jači i učestaliji u mnogim regijama kao posljedica globalnih klimatskih promjena. Jedini dostupni alati za procjenu budućih promjena ekstrema su klimatski modeli. Iako najsuvremeniji klimatski modeli mogu reproducirati neke od ekstrema, postoji velika skupina događaja koji se ne mogu ispravno simulirati, kao što su ekstremne oborine ili lokalne oluje. Ovaj projekt koristi novu generaciju klimatskih modela, koji se nazivaju modeli dopuštanja konvekcije, kako bi se značajno poboljšala reprodukcija ekstrema, s posebnom dodanom vrijednošću za ekstremne oborine i lokalne događaje kao što su urbani toplinski valovi i planinski vjetrovi. Ovi se modeli sve više koriste u istraživanju i primjeni jer je ovo prvi put da klimatski modeli mogu dati realnu procjenu budućih promjena ekstremnih oborina. Međutim, ovi modeli zahtijevaju previše računalnih resursa da bi se koristili kao alati za pružanje klimatskih informacija korisnicima i dionicima. To je zato što je važna komponenta informacija o klimatskim promjenama procjena nesigurnosti, koja zahtijeva veliki skup pojedinačnih simulacija. U ovom projektu nudimo zaobilaženje ove prepreke razvijanjem metodologije za klimatske simulacije samo specifičnih kratkotrajnih ekstremnih događaja, što može smanjiti računalne troškove za oko 50 puta i tako osloboditi dovoljno resursa za ispravnu procjenu nesigurnosti. Kao rezultat toga, ovaj projekt (i) uvodi novu generaciju klimatskih modela kao zajednički alat za hrvatska klimatska istraživanja i primjene, (ii) kombinira akademske, operativne i korisnički orijentirane aktivnosti u zajednički i međunarodno konkurentan okvir, i (iii) nudi inovativna i općenita rješenja za primjene ovih modela u studijama procjene utjecaja i rizika za različite dionike kao što su urbanisti i upravna tijela.