Diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1962. u području eksperimentalne nuklearne fizike i zaposlio se na Institutu Ruđer Bošković. Na istom je fakultetu 1967. stekao stupanj magistra, a 1969. doktora znanosti u području eksperimentalne nuklearne fizike.

Poslije-doktorsko usavršavanje vodi dr. Ljubičića u Kanadu na Fizički odjel Sveučilišta u Ottawi. Za vrijeme boravka u Ottawi, od 1970. do 1972. godine, utemeljio je dugogodišnju suradnju koja je rezultirala njegovim kasnijim, redovitim godišnjim odlascima u Kanadu kao pozvanog profesora. U okviru te suradnje ostvaren je zajednički istraživački program između Sveučilišta u Ottawi i Instituta Ruđer Bošković koji je izuzetno uspješno vodio.

Po povratku iz Kanade 1973. na temelju izuzetnih rezultata uslijedio je njegov izbor u znanstvenog suradnika, a 1975. imenovan je za izvanrednog profesora na Sveučilištu u Rijeci. Godine 1977. postaje viši znanstveni suradnik i razvija suradnju s Japanom. Odlazi kao gostujući profesor na Sveučilište u Kyoto, gdje ostaje 6 mjeseci, do 1978. Bio je gostujući profesor na University of Malaysia, Kuala Lumpur, Malezija, 1991. te na University Sains Malysia, Penang, Malezija, 1993. Za redovitog profesora na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci izabran je 2003. godine.

Voditeljem Laboratorija za elektromagnetske i slabe interakcije Instituta imenovan je 1979. i obavljao je tu dužnost do umirovljenja 2003.

Od niza funkcija koje je dr. Ljubičić obavljao, navodimo najznačajnije: predsjednik Znanstvenog vijeća OOUR-a FEP, predsjednik Vijeća znanstvenog područja fizika, pročelnik Odjela za fiziku Instituta, te predstojnik Zavoda za eksperimentalnu fiziku. Vodio je i niz domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata. Organizacijski i znanstveno zahtjevnu ulogu imao je kao direktor programa "Istraživanja iz subatomske fizike" koji je bio financiran od Ministarstva znanosti i tehnologije u razdoblju 1996. do 2002. Od 2002. godine vodio je projekt "Masivni neutrini i astročestice".

Znanstveni interes dr. Ljubičića može se svesti na tri područja, od kojih prvo uključuje (i) procese višeg reda u nuklearnim raspadima i atomskim procesima. U okviru toga istražuje dvostruko unutrašnje zakočeno zračenje, raspad nuklearnih stanja preko elektronskog mosta, emisiju elektron-pozitron para u alfa raspadima, te Paulijev princip isključenja za koji postavlja najnižu granicu na moguće kršenje tog principa.

Istraživanje je rezultirao s "introductory note" u časopisu Nature. (ii) Fizika neutrina, koju započinje 1986. kao koordinator za Hrvatsku u projektu upotrebe talija u detekciji sunčevih neutrina (do 1991.), vodi zagrebačku grupu na CERN-u u istraživanjima neutrinskih oscilacija na eksperimentu NOMAD (od 1992. do 2001. godine), a od 2000. voditelj je i zagrebačke grupe na neutrinskom eksperimentu OPERA. (iii) U novije vrijeme bavi se astročestičnom fizikom, u okviru koje istražuje tamnu materiju Svemira, t.j. postojanje aksiona, zatim dodatne prostorne dimenzije, skalarne čestice, parafotone i tamnu energiju Svemira.

Rezultat toga rada očituje se u više od 170 publiciranih radova u međunarodnim časopisima, više od 2200 citata, vođenju 25 diplomskih, 9 magistarskih i 7 doktorskih radova te doprinosu na domaćim i međunarodnim konferencijama kao i organizaciji niza znanstvenih skupova.

Dr. Ljubičić bio je član Američkog fizikalnog društva, član Suda časti (1993.-1997.) i Nadzornog odbora (1997.- ) Hrvatskog fizikalnog društva. U periodu 1985.-1991. bio je potpredsjednik, a od 1991. do 2006. godine rizničar Internacionalnog društva za radijacijsku fiziku. Godine 1988. boravio je na Sveučilištu Yaounde u Kamerunu te 1990. u Royal Scientific Society u Ammanu u Jordanu, kao ekspert Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču.

Dobitnik je nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za doprinos od osobitog i trajnog značenja za RH u području prirodnih znanosti 1994. godine i Državne nagrade za znanstveno dostignuće u nuklearnoj i atomskoj fizici 1998. godine.

Tijekom svojeg radnog vijeka dr. Ljubičić postigao je vrhunske, svjetski priznate rezultate, te mu je godine 2005. za njegov doprinos znanosti, razvoju i ugledu Instituta dodijeljeno počasno znanstveno zvanje "zaslužni znanstvenik Instituta Ruđer Bošković".