Marko Branica rođen je 14. siječnja 1931. godine u Zagrebu. Na Institutu Ruđer Bošković zapošljava se 1954. gdje radi i nakon umirovljenja (1999.) kao voditelj projekta sve do smrti 17. 11. 2004.

Diplomirao je 1956. na Kemijskom odjelu PMF u Zagrebu s temom «Određivanje tragova urana», a doktorirao je na istom fakultetu 1963. godine s temom «Ekstrakcija anorganskih iona organskim otapalima» pod vodstvom prof. Bože Težaka. Godine 1967. izabran je za izvanrednog profesora PMF u Zagrebu,  u znanstvenog savjetnika Instituta Ruđer Bošković izabran je 1970 – reizabran 1998 -  a 1997. izabran je za redovnog naslovnog profesora PMF.

     Područja znanstvenog interesa i aktivnosti zaokružuje fundamentalnim elektrokemijskim istraživanjima, elektrokemijom i analitikom urana te biogeokemijom ciklusa i fizičko-kemijskim karakterizacijama mikrokonstituenata u modelnim i prirodnim  (zagađenim i čistim) vodenim sustavima.
Iz i u okviru ovih istraživanja radi na : separacijskim procesima urana upotrebom elektrolize, precipitacije, koprecipitacije i hidrolize; polarografiji i voltametriji metalnih iona, kompleksa i površinsko aktivnih tvari te analizama tragova metala u svim odjeljcima prirode ( tlo, sediment, organizmi, voda i zrak ).

     Objavio je oko 250 izvornih znanstvenih radova (CC, SCI), 9 patenata te brojne znanstvene studije, stručne i tehničke izvještaje. Sudjelovao je na nizu znanstvenih skupova s oko 150 priloga, a po pozivu, održao je predavanja na dvadesetak međunarodno značajnih konferencija. Posebno se ističu predavanja na Gordon Research Conferences (kemijska oceanografija) u SAD.

Aktivnosti na Institutu Ruđer Bošković:

     Kao djelatnik Instituta Ruđer Bošković kroz pedeset godina bio je znanstveni sekretar oblasti kemije (1962-1966.), član uprava i niza samoupravnih tijela te predsjednik Poslovodnog odbora Instituta od 1968. do 1976. Direktor Centra za istraživanje mora Rovinj-Zagreb i direktor Centra za istraživanje mora - Zagreb. Voditelj je Laboratorija za fizičko-kemijske separacije (u jednom periodu s 23 suradnika) od 1967. do 1984. te voditelj Laboratorija za fizikalnu kemiju tragova od 1984. do umirovljenja. Iz ovih laboratorija razvili su se drugi laboratoriji, grupe i projektne jedinice te niz istaknutih hrvatskih znanstvenika, profesora i eksperata raznih svjetskih agencija. Treba napomenuti da petoro (uključujući i prof. Branicu) znanstvenika izvorno iz ovih laboratorija nalaze se među 80 najproduktivnijih hrvatskih znanstvenika koji publiciraju radove u «top journals» po SCI.
Bio je, u obrazovno-voditeljskoj ulozi, mentor pri izradi 27 doktorskih disertacija te mnogobrojnih magistarskih i diplomskih radova.

Međunarodna aktivnost:

     Shodno znanstvenom djelovanju i interesima odvija se i njegova međunarodna aktivnost pa tako kao ekspert International Atomic Energy Agency (Beč) na području tehnologije nuklearnih materijala i sigurnosnih problema rada nuklearnih elektrana boravi od 1 do 6 mjeseci u Rio de Jenerio, Brazil, (1972., 1975., 1979.) i u Limi, Peru (1973.).

     Tijekom stalnih i intenzivnih fundamentalnih istraživanja u elektrokemiji bavi se kemijom prirodnih voda (kopnenih i mora). Kao ekspert UNESCO, u Parizu i Ateni 1978 razvija znanstveni program za kemijsku oceanografiju te program UN-ove agencije za oceanografski institut  u Ateni.

     Član je Komisije za kemiju mora Međunarodnog udruženja za fizičke znanosti oceana.

     Bio je ovlašteni predstavnik Republike Hrvatske u CIESM (Commision Internationale pour l explorations scientifique de la Mer Mediterranee), Monaco, čijeg je komiteta za kemijsku oceanografiju bio predsjednik u nekoliko navrata (1970-1992.), a 1998. glavni je organizator 35. kongresa CIESM u Dubrovniku.

     Uz temeljna elektrokemijska istraživanja sa suradnicima bavio se razvojem i usavršavanjem metoda i elektroanalitičke instrumentacije te je u okviru EUREKA, najznačajnijeg europskog znanstveno-tehnološkog programa (početkom devedesetih) bio koordinator/voditelj projekta EUROMA-ELANI-EUREKA No 493 «Development of Electroanalitical Instrumentation for Physico-chemical Characterisation of Trace Metal in Marine Environment»

     Od 1994. do 1998. stalni je ocjenjivač za prihvaćanje znanstveno-istraživačkih projekata Europske Unije ELOISE (DGXII), Brussell.

     Prof. Branica organizirao je izrazito plodnu i uspješnu suradnju između Instituta Ruđer Bošković i Forschungszentrum Juelich, Njemačka, a u okviru Jugoslavenske odnosno Hrvatsko – Njemačke znanstveno tehnološke suradnje vodeći projekt «Environmental Research in Acquatic System. Suradnja je trajala od 1974. godine do 1996. s time da se prof. Branica angažira od 1984 do 1996. s pet do šest mjeseci godišnje stalno boraveći u Juelichu. Tamo organizira i vodi vlastiti, samostalni laboratorij, sa statusom domaćina, slobodnog djelovanja i kompletno financiran od njemačke strane realizirajući potprojekte:
«Physical Chemistry and Distribution of Chemicals in the Acquatic Environment»

«Radiocoulovoltammetric Characterisation of TraceMetals in Natural Waters»

Suradnja je uključivala tridesetak znanstvenika s obje strane, a valja naglasiti da je velika većina suradnika Laboratorija za fizičku kemiju tragova Instituta Ruđer Bošković provela od nekoliko mjeseci do nekoliko godina u tom «njemačkom laboratoriju».

Oceanologija, «Kemija Mediterana», Časopisi:

     More je budućnost Hrvatske uvijek je tvrdio ističući površinu s kojom Hrvatska raspolaže. Moru se treba okrenuti, iskoristiti ono što pruža, ali uz istraživanje i zaštitu. Za to trebaju stručnjaci. 1971. osniva poslijediplomski studij iz «Oceanologije» na kojem je magistriralo više od 200 polaznika. Od elementarne je važnosti da mladi ljudi koji rade u znanosti komuniciraju sa svijetom, odlaze u svijet, prate trenutačna događanja, komuniciraju s predstavnicima izvrsnosti. Kako za to i nema baš uvijek i za svakoga mogućnosti dovest će se izvrsnost u Hrvatsku. Organizira internacionalni, bijenalni simpozij «Chemistry of the Mediterranean» koji se od 1970. do 1996. održao 14 puta. Na njemu su tijekom godina sudjelovali eminentni svjetski stručnjaci iz raznih oceanoloških područja što je pružalo mogućnosti stjecanja iskustva mladih i najmlađih suradnika te razvoja niza znanstvenih suradnji.

     Bio je član uredništva međunarodnih znanstvenih časopisa : «Ocean Science and Engineering» (od 1976), Chemical Speciation and Biovailability (od 1989) te «Marine Chemistry»(1982 – 1992) s time da je u svojstvu gosta bio urednik 6 posebnih izdanja tog časopisa (1986., 1987., 1989., 1991., 1994. i 1996.)

Projekti, programi, bilaterale, članstva:

     Kao etablirani znanstvenik i stručnjak bio koordinator je i glavni istraživač bilateralnih međunarodnih projekata i  velikih zajedničkih znanstvenih istraživanja u zemlji:

• Član je federalne komisije eksperata za nuklearne materijale
• Koordinator Projekta UNDP Jadran III (1976-1978)
• Predsjednik Potkomisije za znanstvena istraživanja i monitoring zajedničke Jugoslavensko-talijanske komisije za zaštitu Jadranskog mora (1978-1985).
• Koordinator Republičkog projekta SIZ za znanost SRH «Istraživanje i zaštita Jadrana» (1986-1990).
• Direktor UNDP projekta YUG/83/011 «Managing the Biological Resources of the Adriatic Sea-Aquaculture of Salmonides (1983-1990).
• Koordinator saveznog programa «Proučavanje, zaštita i unapređenje Jadranskog mora       P-169 (1988-1991).
• Predsjednik Znanstvenog savjeta za istraživanje Jadrana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1992-1994).
• Predsjednik Društva za zaštitu voda i mora Hrvatske (1998-1992).
• Predsjednik stručne komisije za izradu nacrta Vodoprivredne osnove grada Zagreba i član komisije za reviziju GUP-a Zagreb (1984-1987)

     Osim aktivnosti koje su temelj imale u njegovom znanstvenom i stručnom radu kao ugledan znanstvenik bio je član Odbora za podnošenje Ustava Republike Hrvatske 1990.; Nacionalnog vijeća za strategiju razvoja Republike Hrvatske 1992-1993., te Vijeća za otoke Ministarstva razvitka i obnove Republike Hrvatske (od 1995).

Zaštita okoliša:

     Posebno treba istaknuti djelovanje prof. Branice kao predsjednika «Savjeta za zaštitu čovjekove okoline Republičke konferencije SSRN Hrvatske» koju dužnost je obnašao od 1975 do 1983. Iako nije bio član vladajuće partije uspio je tom, u početku, prilično formalnom i ne baš značajnom savjetu, dati snagu i autoritet, koji se respektirao i od strane vlasti uvažavao što i nije bila česta pojava u to doba. Izrazitu popularnost kod građana Hrvatske taj Savjet (koji  predstavlja nukleus kasnijeg  istoimenog ministarstva) je dobio zbog prvih ozbiljnijih nadvladavanja znanstvenih i stručnih stavova nad političkim oko zaštite prirode. Isto tako od temeljne je važnosti, što je tijekom vremena i uporne borbe prof. Branica uspio da kao normalno postane stav da sve što se tiče eventualnog ugrožavanja okoliša pa slijedno tome i čovjeka mora biti, kroz informiranje, dostupno i široj javnosti te  kontrolirano od stručnjaka, bez obzira da li se radi o nekom lokalnom zagađenju ili nuklearci. Posebnu pažnju, s obzirom na zaštitu, posvećuje Jadranskom moru i nuklearnoj elektrani «Krško», kako zbog sigurnosti rada tako i zbog problema s odlaganjem ozračenog goriva.

Branica i mediji:

     Nema sumnje da je prof. Branica bio jedan od medijski najeksponiranijih znanstvenika s područja prirodnih znanosti zadnjih dvadesetak godina prošlog stoljeća. Smatrao je da se znanstvenik sa svojim znanjima i ekspertnosti mora staviti u službu javnosti odnosno društva kako zbog osjećaja odgovornosti i savjesti tako i zbog vraćanja duga onima koji njegov rad financiraju. Na taj način već prije tri desetljeća anticipira današnji stav europskih stratega za znanost o odnosima i utjecajima te općenito svim nijansama odnosa znanost-društvo.

     Uvijek spreman na razgovor, suvereni poznavalac problematike o kojoj govori, jasnih vizija i analiza, oštar u prosudbama, specijalist brzih i neočekivanih argumenata, brz na jeziku i još brži na mislima, jednostavno je bio miljenik hrvatskih medija.

Članstva, priznanja, nagrade:

Dobitnik je Republičke nagrade za znanstveni rad «Ruđer Bošković» 1982.

Hrvatsko kemijsko društvo čiji je znanstveni sekretar bio 1964-1968. i Croatica Chemica Acta povodom 65. obljetnice rođenja izdaju mu u čast specijalni broj CCA (70. svezak, br.1) posvećen kemiji mora.

Nešto slično čine i inozemni kolege koji pod vodstvom Amerikanaca Goldberg i Millero organiziraju skup posvećen njegovom doprinosu svjetskoj kemijskoj oceanografiji pod nazivom «Future in Marine Chemistry», na Brijunima 1993.

Član je  Academia Scientiarum et Artium Europea (Salzburg) i Academia Europea (London)

Odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom «Ruđer Bošković»1992.

Dobitnik je Državne nagrade za znanost-životno djelo, 1996.

No svakako jedno od najvažnijih priznanja i nagrada je ona koju mu je uručio Njegovo Kraljevsko Veličanstvo Nizozemski princ Claus na specijalnoj sjednici Nizozemske Kraljevske Akademije umjetnosti i znanosti u Amsterdamskoj Novoj Crkvi 25. rujna 1992. «Amsterdamska nagrada za okoliš».

Osim što je to jedna od najprestižnijih svjetskih nagrada za okoliš ona na neki način zaokružuje cjeloviti rad i djelovanje prof. Branice. U obrazloženju Odbora za nagradu Nizozemske akademije integrira se sve od fundamentalnih istraživanja, primijenjenih istraživanja, svjetskih prodora u kemiji specijacije metala, razvoja instrumentacije i metoda (Eureka) formiranje «škole mišljenja» do utjecaja na društvo. U materijalima koji su bili dostupni štampi u Amsterdamu (Press release) posebno upada u oči jedna rečenica s kojom se opisuje prof. Branica:

«In der Beschränkung zeigt sich der Meister» što znaju svi koji su radili s njim pet mjeseci ili pedeset godina: svoju izvrsnost pokazivao je najviše kada su mogućnosti bile najmanje.

Tekst sastavio Željko Kwokal. Objavljen je u časopisu «Rudjer» povodom smrti Marka Branice