Petar Strohal rođen je 17. lipnja 1932. u Zagrebu. Završivši osnovnu školu i gimnaziju, upisao je Kemijsko-tehnološki odsjek na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1956. Nakon diplomiranja iste se godine Petar Strohal zapošljava u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Počinje svoju profesionalnu karijeru u vrijeme kad je na Institut, godinu dana nakon što je postao samostalna ustanova za istraživanja iz nuklearnih znanosti i nuklearne energije, došao niz mladih suradnika, od kojih su mnogi, pa tako i on sam, postali pioniri istraživanja u novim znanstvenim područjima ne samo na Institutu već i u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Kako je Institut od samih svojih početaka provodio multidisciplinarna istraživanja u prirodnim znanostima (fizika, kemija, biologija), širim od samih nuklearnih znanosti, to je ostavilo i pečat na formiranje mladog Strohala kao znanstvenika i stručnjaka sklonog interdisciplinarnim istraživanjima i suradnji sa stručnjacima u raznim područjima znanosti i tehnologije. Godine 1958., kao jedan od perspektivnih mladih asistenata Instituta, dobiva međunarodnu stipendiju i odlazi u SAD na Carnegie Institute of Technology u Pittsburghu. Tu se specijalizira u području nuklearne kemije i radi na izradi svoje doktorske disertacije, s kojom nakon povratka u domovinu 1960. stječe doktorat znanosti iz kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1962. u Institutu Ruđer Bošković osniva Laboratorij za nuklearnu kemiju, čiji je prvi voditelj, a 1969. osnutkom Centra za istraživanje mora, kao odjela Instituta Ruđer Bošković u Rovinju i Zagrebu, proširuje taj laboratorij na  radioekologiju. Laboratorij za nuklearnu kemiju i radioekologiju vodi do 1975., kad postaje direktor Centra, koji vodi do 1977. Od te godine je na položaju pomoćnika glavnog direktora Instituta Ruđer Bošković, a 1978. odlazi u diplomatsku službu, ostajući vanjskim savjetnikom Instituta do kraja života.

Odmah nakon stjecanja doktorata 1960. postaje predavač iz kolegija Nuklearna kemija na poslijediplomskom studiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a od 1966. do 1976. profesor je i šef Katedre za analitičku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Važna je Strohalova  sveučilišna aktivnost u poslijediplomskoj nastavi od 1966. do 1978. kao voditelja poslijediplomskog studija u području zaštite od ionizirajućeg zračenja na Sveučilištu u Zagrebu. Vodio je kolegije o principima zaštite od zračenja i radioekologiji, a bio je mentor većeg broja doktorskih, magistarskih i diplomskih radova na sveučilištima u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Rano se afirmirao u bivšoj Jugoslaviji kao vodeći stručnjak u području nuklearne energetike i radioekologije, pa je tako od 1966. do 1978. bio predsjednik Jugoslavenske komisije za međunarodnu suradnju na području miroljubive primjene nuklearne energije i ionizirajućeg zračenja, a u to vrijeme počinje njegova aktivna suradnja s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA), kad postaje u dva mandata zamjenik jugoslavenskog predstavnika (viceguverner) u Odboru guvernera IAEA. Od 1970. do 1976. djelovao je kao koordinator Mediteranskog programa za monitoring radioaktivnosti i tajnik istoimenog komiteta Međunarodne komisije za znanstveno proučavanje Sredozemnog mora (CIESMM). Široko poznavanje nuklearne problematike učinilo je Strohala traženim stručnjakom izvan rodnoga Zagreba, pa je tako bio cijenjeni vanjski savjetnik i u Institutima “Jožef Štefan“ u Ljubljani i “Boris Kidrič“ u Vinči.

Strohalov diplomatski angažman od 1978. vezan je uz njegovo djelovanje u svojstvu predstavnika bivše Jugoslavije pri međunarodnim organizacijama u sjedištu Ujedinjenih naroda u Beču, pri čemu je posebno značenje imalo njegovo djelovanje u IAEA. Kad je 1983. prestala njegova služba u jugoslavenskoj diplomaciji, prelazi u IAEA, gdje je od 1984. bio šef Odjela za primijenjenu zaštitu od zračenja, sve do umirovljenja 1996., vodeći aktivnosti primjene norma i međunarodnih kriterija na području radiološke zaštite. Kao istaknuti  međunarodni stručnjak Strohal je bio konzultant i/ili stručnjak u više od pedeset misija ili tehničkih sastanaka raznih međunarodnih organizacija, kao IAEA, WHO, FAO, UNESCO, UNDP, UNEP, te međunarodnih financijskih institucija. Predsjedao je nizu međunarodnih konferencija, komiteta, simpozija i radnih grupa, a bio je inicijator i/ili voditelj niza međunarodnih i regionalnih programa i projekata. Bio je tehnički voditelj preko dvije stotine međunarodno financiranih projekata tehničke pomoći u svijetu.

Kako se već u ranoj fazi svoje znanstvene karijere počeo zanimati za ekološke aspekte nuklearne problematike, Strohalova ekspertna mišljenja postala su značajna i za djelatnosti i institucije koje se brinu o čovjekovu zdravlju i zaštiti okoliša. Kad je u Zagrebu 1968. osnovan Središnji institut za tumore i slične bolesti, Strohal postaje njegovim savjetnikom. I za cijelo vrijeme svojeg boravka u Beču, isprva kao diplomat, a kasnije i kao zaposlenik IAEA, uvijek je našao vremena i volje da savjetima pomaže institucijama i tijelima državne uprave u domovini. Vrativši se nakon umirovljenja u Zagreb ostaje do kraja života aktivan kao cijenjeni znanstveni savjetnik u matičnom Institutu Ruđer Bošković i konzultant u Agenciji za posebni otpad (APO) u Zagrebu. Za svoje zasluge u području radiološke zaštite i primjena ionizirajućeg zračenja izabran je za redovitog člana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Kao znanstvenik Petar Strohal je ostavio, kao autor ili koautor, opus od više od sedamdeset znanstvenih radova, od kojih se mnogi citiraju u znanstvenim indeksnim publikacijama. Objavio je i više od dvije stotine stručnih radova i prikaza te veći broj stručnih analiza i elaborata. Bio je rado pozivan stručnjak u radio-emisijama i pisac članaka u novinama. Suradnici i kolege pamte ga kao komunikativnu i vedru osobu, otvorenu dijalogu, spremnu založiti se za svoje mišljenje i javno ga izložiti, ali i osobu pažljivu u saslušanju mišljenja sugovornika. U hrvatskoj znanosti pripada onim značajnim likovima koji su dali važan doprinos njezinom napretku, održavajući visoku razinu vlastitih znanstvenih istraživanja i njegujući veze s međunarodnim znanstvenim krugovima. Kao cijenjen međunarodni stručnjak pridružio se i plejadi onih naših ljudi koji su pridonijeli međunarodnoj afirmaciji svoje zemlje. Ostat će u našim uspomenama kao zaslužni znanstvenik i stručnjak – pionir nuklearne kemije i radioekologije u nas, ali i kao drag prijatelj.

Izvor: Ðuro Deželić, U spomen, Kem. Ind. 57 (5) 280–282 (2008)