Uobičajeni način kontrole ekološkog stanja vodenih sustava na sadržaj ekotoksičnih metala provodi se klasičnim uzrokovanjem (zahvaćanjem) pojedinačnih uzorka vode. Izmjerene vrijednosti vrijede isključivo za dati uzorak i za dano vrijeme uzorkovanja. Na taj način se ne mogu uočiti mogući periodi povišenih koncentracija u određenom području. Bitna činjenica vezana za negativni (ali i pozitivni) utjecaj metala je da je samo određeni dio ukupne koncentracije metala dostupan organizmima (bioraspoloživi dio). U novije vrijeme se umjesto klasičnog pojedinačnog uzorkovanja, za praćenje razine ekotoksičnih metala u vodi koriste tzv. pasivni uzorkivači („Diffusive Gradients in Thin films – DGT“). To su mali uređaji koji se izlažu u vodenoj sredini, te koji kroz cijelo vrijeme izlaganja akumuliraju (skupljaju) metale. Naknadnom analizom, dobivena koncentracija metala za određeni vodeni sustav predstavlja srednju koncentraciju kroz vrijeme izlaganja. Nadalje, koncentracija metala određena na taj način se smatra tzv. biodostupnom koncentracijom, te nam ona znatno više govori o mogućoj štetnosti ekotoksičnih metala na vodene organizme, nego ukupna koncentracija metala.