Ekotoksični metali, su metali koji su u svojoj otopljenoj fazi „otrovni“ za živi svijet. Nekada se više koristio termin teški metali, što nije potpuno prikladno, jer su i neki laki metali, kao što je recimo berilij otrovni, a neki teški kao što je recimo željezo nisu. Točnije je koristiti izraz metali u tragovima ili tragovi metala, jer su njihove prirodne koncentracije vrlo niske (<1 µg/L), te se kaže da ih u prirodi nalazimo samo u tragovima. Međutim, kada se njihove koncentracije povise (najčešće antropogeno), te postanu opasni za živi svijet vodenog okoliša, termin ekotoksični metali je najprikladniji.

Ekotoksični metali, za razliku od organskih zagađivala, nisu biorazgradivi, te jednom uneseni u okoliš postaju zauvijek njegov dio akumulirajući se posebno u sedimentu gdje s organskom tvari, formiraju različite komplekse. Vrlo je važno razlikovati ekotoksične metale antropogeno unesene od onih koji su prirodno prisutni.

U svim vodenim ekosustavima sediment je krajnje odlagalište svih zagađivala pa tako i ekotoksičnih metala, s mogućnošću da se promjenom fizičko-kemijskih uvjeta vrate otapanjem u vodeni stupac. Tako sedimenti nisu samo rezervoar zagađivala, nego i stalan izvor toksikanata za vodene organizme, posebno bentičke.

Prema tome praćenje koncentracija ekotoksičnih metala u sedimentu je neophodno  kako bi se utvrdilo trenutno stanje antropogenog opterećenja nekog područja, ali i provjerilo kako je to bilo u prošlosti. Naime, sediment posjeduje osobinu da „pamti“ događaje, te analizirajući sedimentne kolone tj. sedimentne slojeve možemo rekonstruirati događaje tijekom prošlosti. To zahtjeva prije svega pravilno uzorkovanje sedimenata i dopremanje neporemećenih do laboratorija.

Cilj ovog projekta bilo je ispitati povijest antropogenog opterećenja ekotoksičnim metalima akvatorija Luke Rijeka u zadnjih pedesetak godina, prateći promjenu koncentracije u stupcu sedimenta.