Nakupljanje senescentnih stanica u tkivima je glavni uzrok starenja i bolesti povezanih sa starenjem. Senescencija je, u normalnim uvjetima, primarno posljedica skraćivanja telomera što daje signal dvolančanog loma DNA i permanentnog zaustavljanja staničnih dioba. Senescentne stanice se mijenjaju morfološki, fiziološki, gube svoju primarnu funkciju i profil genetičke ekspresije i sekrecije te kao takve negativno utječu na okolne zdrave stanice u kojima induciraju sekundarnu senescenciju. Ključnu ulogu u stvaranju senescentnog fenotipa, uključujući sekreciju igraju mitohondriji. Stanice iz kojih su mitohondriji eliminirani ulaze u senescenciju, ali ne razvijaju senescentni sekretorni fenotip. Proces širenja senescencije na okolne zdrave stanice se do danas gotovo u potpunosti pripisivao utjecaju topivih komponenti senescentne sekrecije. Najnovija istraživanja daju naslutiti da senescentne stanice u kulturi nakon što akumuliraju disfunkcionalne mitohondrije postaju vrlo agresivne u prenošenju svojih mitohondrija okolnim zdravim stanicama gdje se odvija transmitofagija. Dok je prijenos mitohondrija kod nekrotičnih i tumorskih stanica dobro poznat, potpuno je neistražen kod senescencije, a pogotovo ne u fenomenu širenja senescencije u 3D tkivima i in vivo. Naši preliminarni rezultati pokazuju da je transfer mitohondrija između senescentnih i mladih/proliferirajućih stanica intenzivan. Stoga ćemo u ovom projektu istražiti utjecaj međustaničnog prijenosa mitohondrija u širenju senescencije u tkivima. Koristit će se kombinacije kožnih stanica u kulturi, 3D kulture punog profila kože te in vivo na modelu štakora Fischer 344. Kako je zamijećeno da se senescentne stanice u tkivima in vivo pojavljuju u skupinama, a ne u jednoličnom raspršenju, projekt će testirati hipotezu da je najutjecajniji mehanizam širenja senescencije u tkivima u procesu starenja upravo transfer nefunkcionalnih mitohondrija iz senescentnih stanica u okolne mlade stanice, uključujući i matične stanice.