Iako je u biografiji akademika D. E. Sunka (H. Vančik: „Professor Dionis E. Sunko A Tribute”, ARKIVOC 2002 (iv) 1-11; http://www.arkat-usa.org/get-file/19863/) izneseno da je on bio voditelj Laboratorija za fizikalno-organsku kemiju IRB-a od 1959. do 1974. godine, prvo spominjanje D. Sunka u godišnjim izvještajima Instituta Ruđer Bošković 1959. godine vezano je uz rad Odjela biokemijske tehnologije. Osim što je naveden kao pročelnik Odjela, poimence se spominje i kod opisa rada u Odjelu na studiju mehanizma reakcije: „Dr. Sunko je nastavio radove u suradnji sa Radiocarbon Laboratory, University of Illinois na studiju reakcija nezasićenih spojeva s tricijem, te su u okviru tih, već djelomično objavljenih istraživanja, pripremljeni neki razgradni produkti metilcikloheksena, koji će poslužiti za identifikaciju spojeva, koji nastaju kod markiranja tricijem po Wizbachovoj metodi.“ Treba istakniuti da takvo poimenično spominjanje djelatnika nije bilo uobičajeno za tadašnji format izvještaja te je na neki način slučajna rana naznaka buduće istaknute uloge Sunkovih istraživanja u razvoju fizikalno-organske kemije.

Suradnici u Laboratoriju za fizikalno-organsku kemiju 1972. godine

Laboratorij za fizikalno organsku kemiju se u godišnjim izvještajima po prvi puta spominje u izvještaju za 1963. godinu. Naime te godine dolazi do reorganizacije ustroja Instituta i formiraju se sedam naučnih odjela unutar kojih djeluje 34 laboratorija odnosno radnih grupa. U sastavu Odjela organske kemije i biokemije jedna od njegovih osnovnih organizacijskih jedinica formiran je Laboratorij za fizikalno organsku kemiju. Te 1963. godine u laboratoriju rade 11 istraživača, 1 tehničar i 2 pomoćna radnika. Među istraživačima su dva naučna suradnika (D. Sunko, S. Borčić), 4 asistenta-postdiplomanda (K. Humski, Z. Majerski, N. Trinajstić i Lj. Vitale) i 5 aisstenta (O. Gjurović, S. Klarić, V. Lipovac-Belanić, M. Nikoletić i T. Strelkov). Većina istraživača prije reorganizacije bili su članovi Odjela biokemijske tehnologije čiji je pročelnik bio D. Sunko, tako da on postaje voditeljem novoformiranog Laboratorija, a istraživanja su također svojevrsna kontinuacija istraživanja provođenih u Odjelu. Program rada Laboratorija nakon osnutka obuhvatio je studij reakcijskih mehanizama, izotopne efekte, ispitivanje strukture međuprodukata kod solvolitskih nukleofilnih supstitucija, ispitivanje metoda specifičnog i nespecifičnog markiranja organskih spojeva izotopima vodika.

H. Vančik. Z. Maksić, M. Eckert-Maksić i D. Sunko na 8. Europskom simpoziju organske reaktivnosti u Cavtatu 2001. godine

Voditeljstvo Laboratorija jedno kraće vrijeme (16.11.1965. – 15.06. 1967.) preuzima S. Borčić koji je upravo u vrijeme osnivanja Laboratorija na specijalizaciji u inozemstvu i vraća se 1965. godine. Nakon vođenja Laboratorija S. Borčić prelazi na Sveučilište i surađuje s Laboratorijem kao vanjski suradnik. U isto vrijeme dok je voditelj Laboratorija S. Borčić, D. Sunko se usavršava na University of Californija gdje se posvećuje proučavanju neklasičnih iona u kemijskim reakcijama (od 20.1.1966. do 31.5.1967.) i 22. 7. 1966 je izabran za naučnog savjetnika Instituta. Nakon povratka iz Amerike 1967. godine ponovno preuzima voditeljstvo Laboratorija i na toj poziciji ostaje do 24.4.1975. godine kada tu ulogu preuzima Z. Majerski. Interesantno je istaknuti da je od 1.9.1971. godine D. Sunko član Sveučilišta (Prirodoslovno matematički fakultet), a Laboratorij vodi kao vanjski suradnik. Suradnja D. Sunka sa Sveučilištem u Izvještajima IRB-a zabilježena je već i u izvještaju za 1966. godinu gdje je izvješteno da kao izvanredni profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta sudjeluje u realizaciji tri kolegija: Odabrana poglavlja fizičko organske kemije, Mehanizam nukleofilnih supstitucija šk. god. 1965/66. III stupanj i Plinska kromatografija šk- god. 1965/66. III stupanj.