Kad je Monika Mlinarić prvi put kročila u laboratorij Medicinskog sveučilišta u Beču, još kao studentica, nije ni slutila da će to iskustvo odrediti njezin profesionalni put. Bio je to kraći studentski boravak, no među mikroskopima, epruvetama i promatrajući strpljivi rad kolega, osjetila je da je na pravom mjestu.
„Shvatila sam da me zanima kako stanice funkcioniraju – i što se dogodi kad im nešto krene po zlu“, kaže Monika.
Danas Monika radi u Laboratoriju za membranski transport i signalizaciju IRB-a, gdje pokušava odgovoriti na pitanja koja bi jednog dana mogla pomoći u učinkovitijem liječenju raka dojke. I to tako da 'sluša' kako stanice 'dišu' kad su pod stresom. Za svoj je doktorski rad nagrađena Godišnjom nagradom Društva mladim znanstvenicima i umjetnicima za 2024.
Mali kanalići s velikim utjecajem
Zamislite svaku stanicu u tijelu kao mali grad koji ima svoju infrastrukturu, promet, energiju i, naravno, vodovod. U tom mikrosvijetu, akvaporini su kao sitni kanalići koji propuštaju vodu i određene molekule unutar i izvan stanica.
Iako mnogima nepoznati, akvaporini su neophodni za normalno funkcioniranje organizma. No, Moniku i njezin tim zanimalo je što se događa s tim 'molekularnim kanalićima' kada stanica prolazi kroz stres, posebno ako je riječ o tumoru.
Kako se tumorske stanice ponašaju pod pritiskom?
U istraživanju koje je provela u sklopu svojeg doktorskog rada, Monika je proučavala kako se tumorske i zdrave stanice dojke ponašaju kada ih se izloži oksidacijskom stresu – stanju koje možemo usporediti s dugotrajnim boravkom u zagađenom zraku ili izloženošću suncu bez zaštite. Otkrila je da čak i blagi oblik stresa uzrokuje promjene u ponašanju akvaporina – ali samo u tumorskim stanicama. Zdrave stanice ostale su mirne, kao da se ništa nije dogodilo. Drugim riječima, čini se da se stanice raka ponašaju drugačije kada su pod stresom i to bi mogla biti njihova slaba točka.
Tihi saveznik stanica – vodikov peroksid
Posebnu pažnju istraživački tim posvetio je tzv. peroksiporinima, podskupini akvaporina koji prenose molekule vodikovog peroksida. Da, to je ista ona tekućina kojom dezinficiramo rane, ali u tijelu se prirodno stvara i koristi za prijenos signala među stanicama. U malim količinama pomaže, ali ako se nakupi može izazvati ozbiljne poremećaje, pa i potaknuti rast tumora.
Ovi rezultati otvaraju zanimljivu mogućnost za daljnja istraživanja. Naime, ako znanstvenici znaju da tumorske stanice reagiraju na stres mijenjajući način na koji koriste svoje 'molekularne kanaliće', možda mogu tu njihovu osobinu iskoristiti kao metu u budućim terapijama.
Drugim riječima – ako znamo kako stanice dišu pod stresom, možemo im možda oduzeti tu mogućnost i tako ih zaustaviti u rastu.
Od Beča do Lisabona i Londona – znanje ne poznaje granice
Monikin znanstveni put započeo je na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a nastavio se na doktorskom studiju Molekularnih bioznanosti u Osijeku. Usavršavala se u Lisabonu i Londonu, gdje je učila najnovije metode istraživanja stanica. Danas se trudi te metode uvesti i u laboratorij na IRB-u, uključujući i tehnologiju koja omogućuje mjerenje aktivnosti akvaporina u stvarnom vremenu.
„Cilj nam je ne samo gledati koliko ih ima, nego i što točno rade u određenim uvjetima. Tek tada možemo razumjeti njihovu pravu ulogu“, objašnjava.
Nagrada kao poticaj za dalje
Za svoj dosadašnji rad Monika je nedavno primila Godišnju nagradu Društva mladim znanstvenicima i umjetnicima za 2024. godinu, koja joj je, kako kaže, dodatna motivacija za buduće projekte. Iako su dani u laboratoriju ponekad dugi, a rezultati ne dolaze preko noći, vjeruje da vrijedi uložiti trud.
„Znanost nije sprint, to je maraton. No osjećaj da možda doprinosite boljem razumijevanju bolesti i pomažete ljudima – neprocjenjiv je.“
Poruka mladima: "Znatiželja je vaša najveća prednost"
Raditi na Institutu Ruđer Bošković, kako sama kaže, znači biti dio okruženja koje potiče rast, učenje i suradnju. Iako je znanost često put pun izazova, Monika ističe koliko je ispunjavajuće znati da vaš rad može doprinijeti nečemu većem i korisnom za društvo.
Monika ne zaboravlja kako je sama krenula – s puno pitanja, znatiželje i nesigurnosti. Mladima koji razmišljaju o znanstvenom putu poručuje:
„Znanost može biti izazovna, ali donosi i ogromno zadovoljstvo, posebno kada vidite kako vaš rad doprinosi širem znanstvenom znanju. Mladim istraživačima savjetujem da ostanu uporni, otvoreni za učenje i da ne odustaju od svojih ciljeva.“
Zaključak: Velike priče kriju se u malim molekulama
Istraživanja koja provode u Laboratoriju za membranski transport i signalizaciju pokazuje koliko su važne i naizgled nevidljive stvari. Ponekad, upravo te najmanje molekule poput akvaporinam, uz marljiv rad znanstvenika koji ih proučavaju – mogu biti ključni u borbi za zdravlje i život.
I zato znanost nikad ne treba podcjenjivati. Jer tko zna – možda će baš neka buduća Monika, sada još u srednjoj školi, sutra otkriti sljedeći komadić slagalice u borbi protiv bolesti!
